Sunday, March 1, 2020

Eli (2019)


Režija: Ciarán Foy
Uloge: Charlie Shotwell, Kelly Reilly, Max Martini
Pogledajte još: Down a Dark Hall (2018)

Evo još jednog horora iz sve masovnije Netflix produkcije, za koju se iskreno brinem jer stičem utisak da će hiperprodukcijom narušiti kvalitet. Film je kratko i jasno nazvan – Eli, po dečaku koji je u centru naše pažnje. Problem sa ovim dečakom je što on boluje od izvesne autoimune bolesti, meni nepoznatog imena, ali zbog koje ne može da opstane na otvorenom prostoru duže od nekoliko sekundi...


Ukoliko se to veoma kratko vreme prekorači dečak dobija opekotine po celom telu pa se da zaključiti da bi izlazak van sterilnog okruženja na samo minut ili dva od Elija napravio živu buktinju. Zaista jezivo. Ništa manje jeziviji nije ni Elijev život jer on dane provodi u bukvalno ograđenom sterilnom prostoru svoje sobe a kada ide na lekarske preglede oblači skafander koji ga štiti od spoljnih uticaja. O njemu se brinu majka i otac a upravo na majčinu inicijativu Elija odvode u jednu privatnu medicinsku ustanovu gde bi se on navodno mogao izlečiti nekakvim alternativnim metodama. Iako se i do tada zahuktava film počinje po pristizanju porodice u ovu ustanovu koja se nalazi na periferiji, udaljena od bilo kakvog naseljenog mesta. Eli će imati svoje odaje, preko dana će ići na preglede i testiranja, roditelji mu odsedaju na drugom kraju dugačkog hodnika i sve izgleda kao da ide svojim tokom. Međutim, Eli ne deli spokoj svojih roditelja i oseća da u ovoj staroj bolnici nešto duboko nije u redu. Svoje strahove će izneti i roditeljima, koji mu ne veruju, naravno, a gledace će uveriti da je u pravu već nakon prve posete tajnom podrumu ali i nakon susreta sa misterioznom devojčicom koja se nalazi s one strane stakla.  


Reklo bi se da režiseru Ciaránu Foyu ne ide baš dobro u karijeri, ovaj put ne njegovom krivicom jer dotični nije imao uticaja na scenario filma Eli. Nakon lošeg Citadel i tek nešto boljeg Sinister 2 dotični režiser potpisuje još jedan nedovoljno dobar film, nažalost, ne toliko nažalost po njega koliko po nas gledace, jer je Eli vrlo lako mogao biti makar delimično bolji. Film po dolasku u staru bolnicu počinje dosta dobro, kao i obično kada se neko dete nađe u ovećem starom haunted prostoru. Iako prisustvujemo već mnogo puta viđenim momentima cenim da će ljubitelji velikih starih palata, duhova i preplašenih dečaka moći uživati makar delimično, naravno, ukoliko spuste svoje kriterijume na skali originalnosti. Ono što vidimo na trenutke zaista jeste ugodno oku, ponekad i poseduje jezivu atmosferu ali ne iznenađuje ni za trenutak, čak ni tokom brojnih jump scare momenata koji su mahom predvidljivi i bez preteranog smisla. Kada se film završi shvatićete da jump scare momenti nemaju nikakvu poentu osim da pokušaju da vas uplaše na bezobrazan način; oni nemaju svoju potporu u centralnoj priči niti ih bilo ko može logično objasniti.


Tu su i animacije duhova iliti nepoznatih entiteta koje Elija plaše do besvesti a koje su prilično blede, tu je pozadinska priča koja nije prešokantna, čak ni mnogo zanimljiva a tu su i majka i otac koji iako stariji i iskusniji ne vide ono što je očigledno. Mada, sve ovo može da padne u vodu zvog neočekivanog finala koje (naravno) neću otkrivati kako ne bih kvario veselje potencijalnim gledaocima. To i takvo finale može biti i najbolje i najgore što ste videli u Eli, zavisi kako vam legne i šta od filma zahtevate. Ukoliko zahtevate bilo kakvu logiku ili da tokom filma vidite naznake koje će vas navesti na ono što vidite u finalu – bićete razočarani, dok ćete se oduševiti isključivo ukoliko od jednog filma očekujete preokret po svaku cenu, uz (bez)smisleni spektakl. U ovu ne previše uverljivu ili zanimljivu priču savršeno dobro su se uklopili inače odlični glumci, na čelu sa svima dobro poznatom Kelly Reilly (10x10, Eden Lake). Kelly nije skoro ni dobila priliku da se istakne jer je fokus na klincu i onome što se dešava oko njega a čak ni klinac koji glumi Elija nije previše uverljiv i dosta je bezličan, skoro kao i film nazvan po njemu.


Čak i da vam se svidi preokret, koji malo ko može očekivati, do njega ćete biti ugušeni pričom koja nema preterano veze sa raspletom ali zato sadrži hrpu klišea koja je već zaista dosadila. Hajde što autorima horora nije dosadilo ali kako duhovima ne dosadi da se konstantno pojavljuju u odrazima ogledala (a kada se klinac okrene oni nestanu), u mračnim hodnicima kada baterijska lampa iznenada prestane da radi ili u zamagljenim ogledalima u kupatilu i na prozorima... Možda ovi momenti mogu biti makar delimično jezivi mlađoj populaciji ali ukoliko ste pogledali više od deset horora u životu imaćete utisak da ste 90% Elija već videli...

+ ambijent stare bolnice; preokret je neočekivan
+ na momente film poseduje jezivu atmosferu
— preokret nema veze sa dotadašnjim filmom
— gomila horor klišea u prvoj polovini filma
— slabe animacije i predvidljivi jump scareovi


 Ocena: 4/10

Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

1 comment:

  1. Slazem se sa autorom texta,film je zanimljivo poceo ali na zalost desavanja su svedena na klise...ako nesto znaci klinci su mi se prepali :)

    ReplyDelete