Friday, May 12, 2017

Don't Torture a Duckling (Non si sevizia un paperino) (1972)


Režija: Lucio Fulci
Uloge: Florinda Bolkan, Barbara Bouchet, Tomas Milian

Odavno nije bilo opisa jednog giallo filma a želja nekoliko čitalaca je bila da pročitaju upravo osvrt na Don't Torture a Duckling, jedan od prvih filmova čuvenog Licia Fulcia koji je posedovao brutalne specijalne efekte. Nakon pojavljivanja film je bio skoro banovan sa mnogih evropskih tržišta (na drugu stranu okeana je zvanično stigao tek nakon gotovo tri decenije) ali ne zbog brutalnosti ili do tada ne tako često viđenih scena (koje su i danas skrajnute sa velikih ekrana, makar komercijalnih filmova) već zbog oštre kritike Katoličke crkve, što nikada nije dobrodošlo, baš poput kritika ma koje od crkava.


Radnja filma se dešava u malom italijanskom gradiću po imenu Accendura, za koji nisam siguran da li zaista postoji ali se u filmu definitivno nalazi na ruralnom i kamenitom jugu. Učmalu i vrelu seosku kolotečinu narušavaju ubistva dece, 12-godišnjih dečaka, a policija veoma brzo pronalazi „vinovnika” - čudnu i na više načina obolelu seosku „vešticu” po imenu Maciara. Dotična Ciganka ipak biva puštena zbog nedostatka dokaza ali stradava od razularene i zatucane rulje koja i nakon toliko godina uživa spaljujući veštice (ili u ovom slučaju lomeći im kosti). No, ubistva se i dalje nastavljaju što jasno znači da je ubica neko drugi, neko od prisutnih seljana, možda i uglednih, svakako dobro znanih policiji i svim meštanima te uvek prisutnih na sahranama ubijenih mališana. S obzirom na tradicionalnu neefikasnost policije, koja je u datim okolnostima još inertnija (o okolnostima nešto više kasnije), istragu preuzima rimski novinar Andrea Martelli kome će pomoći ćerka lokalnog bogataša, promiskuitetna lepotica po imenu Patrizia, a istraga će ih voditi sve do šokantnog saznanja, šokantnog i za meštane i za gledaoce i za filmsku javnost, pogotovo tadašnju jer se današnja već svakako nagledala svega i svačega.


Filmom preovladava misterija koja i održava interesovanje gledalaca pred ekranima jer se sve do poslednjih trenutaka ne zna ko je pomahnitali ubica koji davi dečake i baca ih u vodu. Gledaoci kako film protiče tipuju na razne osobe, mahom ženske, autor ih sa manje ili više spretnosti navodi na razne krive tragove ali ako se malo bolje razmisli i ako se malo više obrati pažnja na određene scene (i scene ubistava) već od samog starta filma može biti veoma jasno u kom grmu (tačnije - kamenjaru) se krije zločinac. Prevelika očiglednost je samo jedna od stvari u ovom filmu zbog kojih mislim da Don't Torture a Duckling ipak nije vrhunsko ostvarenje, čak i ako ga posmatramo isključivo u okvirima giallo konkurencije. Za giallo standarde je potpuno očekivano da neki dijalozi budu osrednji, često i vrlo slabi ili naivni, da razrada nije najsretnija, da priča sadrži dosta erotike a rasplet nonsens detalje ali ovaj film ne poseduje čak ni standardne karakteristike sličnih filmova. Recimo, poseduje veoma malo horor scena pa se u principu više može definisati kao triler sa horor elementima nego kao film strave ili užasa. Jezive atmosfere gotovo i da nema a muzika je dosta slabija u odnosu na onu koju sam čuo u do sada opisanim giallo filmovima (čitaj: nepamtljiva je). 


Još jedna stvar koja je upadljivo slabija u odnosu na giallo standarde je manjak napetosti a pretpostavljam da je sve ovo urađeno (ili bolje rečeno nije urađeno) zbog akcenta koji je stavljen na samu priču i na poruke koje je Fulci odaslao. Don't Torture a Duckling je socijalna drama o mentalitetu ljudi u malim izolovanim zajednicama, kojima obavezno rukovodi religija, tačnije onaj koji religiju sprovodi u svojoj režiji i po svom tumačenju, a u pogledu prikaza primitivne i necivilizovane rulje koja funkcioniše bez grama mozga film je u potpunosti uspeo. Za njegove potrebe su (pretpostavljam) angažovani statisti koji upravo potiču iz tog podneblja a samo mesto dešavanja je veoma uspešno izabrano. Film ovakve radnje je mogao da se dešava i na nekom drugom mestu ali je film ove poruke mogao biti snimljen isključivo u neplodnim kamenjarima južne Italije, upravo među besposlenim i primitivnim meštanima i upravo u jednom zatvorenom gradiću koji je nepoverljiv prema bilo kakvoj civilizaciji ili urbanim pridošlicama. Upravo zato Fulci u više navrata kadrira monumentalni autoput-most koji prolazi pokraj sela, jasno dajući do znanja da se moderni autoputevi mogu graditi ali da je put do civilizacije za ove ljude (i većinu ljudi) veoma dug. Neznanje, sujeverje i mržnja zauvek ostaju a to se svakako odnosi i na naše, balkanske prostore.


Iako film važi za delimično brutalan Fulci je većinu ubistava smestio van gledaočevog vidokruga, verovatno zato što su u pitanju ipak deca. Danas se u (makar u komercijalnim) filmovima ne bi videlo nijedno ubijeno dete, eventualno bi se spomenulo, ali početkom 70-ih smo, eto, mogli videti i skoro pedofilske scene seksualnog zavođenja 12-godišnjeg dečaka što deluje prilično neukusno ali verujem da se našlo u filmu samo kako bi gledaoci sumnjali na još jednog potencijalnog ubicu. Činjenicu da se leševi dece ne vide eksplicitno ne uzimam kao manu filmu ali moram reći da je upravo zbog toga film manje šokantan nego što bi to po svojoj radnji trebao biti. Šokantna scena se ipak vidi nešto ranije na groblju a veoma dobar specijalni efekat vidimo i u završnoj sceni koja se dešava na stenama i u provaliji. Pohvalu zaslužuje Fulcijeva kamera koja u nekoliko navrata pravi odlične kadrove (Maciarina smrt) i nekoliko likova u filmu, poput neme devojčice. Gluma nije na previsokom nivou, film ne sadrži čak ni glavnu ulogu već nekoliko likova gotovo podjednako deli vreme, vidimo par lepih mladih žena (i jednu obnaženu) a najpoznatije ime filma (makar meni) je Irene Papas, čuvena grčka glumica.


I pored toga što na mene nije ostavio suviše jak utisak Don't Torture a Duckling ne mogu okarakterisati kao loš film jer on to nije. On je možda nešto slabiji ukoliko ga posmatramo kao giallo ali ukoliko ga svrstamo među religiozne triler horore on je sasvim pristojno ostvarenje smešteno u specifično i autentično okruženje koje ne vidimo često u (horor) filmovima. Upravo zbog toga film može više prijati fanovima retro trilera nego ljubiteljima strave i užasa.

+ misteriozna priča sa religioznim kritikama
+ autentičan lokalitet, ambijent i statisti
+ nekoliko specijalnih efekata i kadrova...
— ...ali je film više triler nego (giallo) horor
— nema napetosti, atmosfere, jeze ili šoka


 Ocena: 6/10

Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

1 comment:

  1. Drugaciji je od drugih giallo (zrtve nisu zgodne devojke nego deca, smesten u seoski ambijent,muzika(mada mi je legla uz ovu pricu),vizuelno ne podseca na giallo) ali poseduje neke osnovne karakteristike zanra u ovom slucaju one koje imaju slabiji filmovi zanra(providni lazni pokazatelji ubice, nema soka kod otkrica ubice,nema napetosti jese), ali ima par brutalnih scena sa dobrim efektima i dobru pouku. tako da bi se slozio da ako ga posmatramo kao klasican giallo ima dosta boljih, ali bez obzira na to meni se film svideo, mozda bi mu dao i ocenu ili dve vise zbog smelosti i originalnosti. Fulci mi je ipak najbolji sa zombijima, mada guster u zeninoj kozi i psychic su mi jedni od omiljenih giallo filmova.

    ReplyDelete