Sunday, September 27, 2020

We Summon the Darkness (2019)


Režija: Marc Meyers
Uloge: Alexandra Daddario, Keean Johnson, Maddie Hasson
Više o filmu: https://www.imdb.com/title/tt8058874/
Trailer: https://youtu.be/ChksJ8AL9Lk
Pogledajte još: Satanic Panic (2019)

Za sve ljubitelje horora 80-ih evo jedan noviji horor film čija se radnja dešava krajem te decenije... We Summon the Darkness je zvanično etiketiran kao horor muzički triler ali onu muzičku odrednicu odmah zanemarite jer soundtracka nema u dovoljnoj meri i umesto nje dodajte žanr komedije. Ukoliko ste gledali prethodni film scenariste Alana Trezze (Burying the Ex) otprilike znate kakav ton filma možete očekivati, mada je, makar za moj ukus, ovaj noviji film dosta slabiji od prethodnog, a evo i zašto...

U fokusu naše pozornosti su tri mlade devojke koje u svom džipu hitaju na neki heavy metal koncert gde bi uz dobru svirku uživale i u dobrom provodu. Još dok kupuju čips i tankuju gorivo na usputnoj benziskoj pumpi u pozadini čuju TV program koji izveštava o brojnim satanističkim ubistvima koja su se desila tu negde u okolini a zatim vide i izvesnog lokalnog ali veoma uticajnog sveštenika koji propoveda o zlu heavy metala. Kada stignu na famozni koncert tri cure upoznaju tri momka, članove nekakvog benda u pokušaju, odmah počinje međusobni flert, a nakon svirke jedna od devojaka, Alexis, poziva kompletnu ekipu da dođe u njenu obližnju kuću koja je velika, bogata i prazna pa kao takva apsolutno pogodna za druženje, zezanje, opijanje i sve ono što nakon alkohola sledi. Problem je što nisu baš svi akteri nakon alkohola očekivali baš ono što je usledilo ali za određeni broj gledalaca sled događaja nikako neće biti iznenađenje. Jednostavno, neki znaci, neka lica, neke rečenice i neki drugi detalji, plus ono što smo videli na TV-u, jasno daju do znanja da su masovne satanističke ubice upravo neki od likova koje gledamo, muški ili ženski.


Odmah moram da se osvrnem na vremenski period u kojem se We Summon the Darkness odigrava. Fanovi heavy metal muzike će lako prepoznati da se film odigrava krajem jula ili početkom avgusta 1988. godine, i to nije problem, naravno. Problem je što dati period nije najvernije prikazan već ono što gledamo deluje onako kako taj period zamišljaju današnje generacije, dakle sa sve današnjim ponašanjem, govorom i ostalim elementima. Nema dovoljno prepoznatljivih stvari tog vremena, devojke uglavnom ne izgledaju kao da su došle s konca 80-ih (osim što jedna od njih ima lepe debele obrve k'o majmun), vidi se određeni broj automobila tog doba a takođe i veliki broj teksas i kožnih jakni sa legendarnim prišivačima, nešto što je obeležilo to davno vreme. Koncert na koji su devojke pristigle je dosta slabo snimljen i ne izgleda uverljivo. Osim što suviše moderni bezimeni generički bend na sceni izvodi obradu benda Mercyful Fate, ni kadrovi nakon koncerta ne odaju utisak autentičnosti i masovnosti, što pripisujemo skromnijem budžetu filma koji ne bi izdržao veće angažovanje statista.


Upravo zbog toga ne čujemo bukvalno nijednu poznatu metal kompoziciju tog vremena, kako na koncertu tako ni kasnije, ali čujemo Belindu Carlisle i njen najveći hit Heaven Is A Place On Earth što je dobra pesma ali nije metal. Dodatni problem može biti to što vremenski period u kojem se We Summon the Darkness dešava nema nikakav značaj po sam film. Kada devojke odu sa bezličnog koncerta film postaje kao i svaki drugi moderan horor, i gledalac nijednog trenutka nema utisak da gleda nešto što se dešava pre više od tri decenije. Utisak je da je isključivi razlog za smeštanje filma u 80-te godine nepostojanje mobilnih telefona što je omogućilo odvijanje radnje. A radnja koju posmatramo je sastavljena od brojnih preokreta i obrta, od kojih je dobar deo očekivan i predvidljiv ali deo i nije. Čak i ako budete predvideli neki od twistova film ne bi trebao da vam bude (toliko) dosadan jer je uglavnom dinamičan, u nekoliko navrata zna biti i duhovit a dobrano je i krvav. Ubistva su uveljivo snimljena a karakterišu ih faktor iznenađenja i obilje krvi. Očigledno je da se novac namenjen autorskim pravima za muzičke kompozicije utrošio na specijalne efekte i većina gledalaca, pogotovo onih mlađih, neće na to imati nikakve zamerke.

Problem sa ovim filmom je što on jednostavno – nije (dovoljno) dobar. Neću detaljnije kritikovati delove radnje, jer šta god bih rekao otkrio bi neki od preokreta i time pokvario „uživanje” potencijalnim gledaocima ali moram reći da se malo šta ovde zaista može pohvaliti i malo toga zbilja funkcioniše. Imam utisak da je ovaj materijal u nekom trenutku nekome dobro izgledao na papiru ali da je u praksi nešto zaškripalo i ispalo kao poluproizvod, film koji neće nikoga zadovoljiti. Lokacija u kojoj se dešava veći deo We Summon the Darkness je neatraktivna, preokreti su uglavnom glupi ili predvidljivi, likovi su bez ikakvog istorijata a samim tim i bez uverljivosti a kompletan film je bez nekog smisla i značaja. Takođe, dobar deo štoseva i vrcavih dijaloga ovde jednostavno ne funkcioniše. Moguće je da moj smisao za humor nije na visokom nivou ali konstantni geg sa jednom od devojaka koja svaki čas mora da piški jednostavno nije duhovit, baš kao ni kad jedan od muškaraca traži tampon. Porazno je i to što su autori imali želju i potrebu da snime jedan heavy metal horor film, i tako ga reklamiraju, a nisu obezbedili nijednu pesmu tog žanra kao muzičku podlogu.

+ Alexandra Daddario je uvek dobra
+ nekoliko veoma brutalnih ubistava
— vremenski period; muzička podloga
— ne baš uspeo humor; slabiji likovi
— uglavnom predvidljivi preokreti
 
Ocena: 4/10

Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

0 comments:

Post a Comment