Friday, July 29, 2016

Green Room (2015)


Režija: Jeremy Saulnier
Uloge: Anton Yelchin, Imogen Poots, Alia Shawkat
Pogledajte još: Territories (2010)

Evo još jednog horor hita, mnogo hvaljenog, obožavanog i hypovanog ostvarenja koje, ruku na srce, nije toliko loše ali je daleko od bilo čega hvale vrednog, divljenja podložnog i obožavanja zaslužnog. Film je autorsko i režisersko delo Jeremyja Saulniera, dosta hvaljenog režisera i scenariste čije ranije filmove nisam gledao ali koji imaju veliki broj fanova i poštovalaca. No, s obzirom da sam se poslednjih sezona više puta opekao o novije „horor hitove” Green Roomu sam pristupio sa podozrenjem, bogobojažljivo mu prilazeći, pažljivo posmatrajući njegov uvodnik i zanemarujući hvalospeve koje i pored veoma čvrste volje nisam bio u stanju da izbegnem.


Priča teče otprilike ovako: dok nisu došli do famozne „zelene sobe” Pat, Sam, Reece i Tiger su bili članovi punk benda pod nazivom The Ain't Rights a vreme su provodili u pokušajima probijanja na posustaloj punk sceni. Putujući svojim starim kombijem ovaj bend u pokušaju se trudi da pronađe nekakvu tezgu, snimi ploču, dobije ugovor ili učini bilo šta što bi im pomoglo u preživljavanju a onda i postanku eminentnog predstavnika scene. Nakon sramotnog tezgarenja u nekakvom restoranu njihov nesuđeni menadžer im preporučuje mnogo bolju soluciju: ne jednom prilično skrivenom šumskom prostoru obitava jedan nacistički klub u kojem se održava muzički festival. Na festivalu je veoma lako nastupiti (a i lova je veća) samo se moraju ispuniti određeni uslovi i ne spominjati stvari koje nacisti ne vole da čuju. No, punk band ne bi bio punk band kada ne bi odlučio gurnuti prst u oko okupljenim skinheadsima i ljubiteljima „svastike”: kao otvarajuću pesmu svog nastupa naš band izvodi upravo antinacističku pesmu (Dead Kennedys - Nazi Punks Fuck Off) što umalo ne dovodi do linča i pre kraja druge strofe. Band se ipak nekako izvukao ali prave nevolje slede nešto kasnije, kada su već trebali dobiti zasluženi honorar za ipak korektan nastup (ne korektan za nas nego za naciste).


Sticajem tragičnih, glupih, nepromišljenih i neočekivanih okolnosti jedan član benda se bez upozorenja i potpuno nenajavljeno vraća u jednu od soba za muzičare kako bi uzeo svoj telefon sa punjača a u sobi je zatekao jednu incidentnu situaciju koja će ovom bendu zauvek promeniti život (i većinu članova benda direktno poslati u smrt). Ono što je član banda video a nije smeo komplikuje odnose između muzičara i brojnih domaćina kluba a svima (pa i nama) je u tom trenutku savršeno jasno da Pat, Sam, Reece i Tiger nikada živi neće napustiti ovaj objekat. Dok ekipa naših junaka študira kako da napusti sobu u kojoj su zatočeni domaćini kluba razmišljaju kako da izvade muzičare van i neutrališu ih bez skretanja (prevelike) pažnje. Nastaje napeta drama i relativno neočekivan sled događaja koji prvenstveno pleni svojom dinamikom a onda i bespoštednom brutalnošću. Green Room čas liči na tipični slasher film, čas na home invasion (u ovom slučaju club room invasion) ali ostaje prvenstveno na terenu brutalnog i krvavog trilera. Dakle, Green Room nije punokrvni horor film i da nema brutalnosti i krvi apsolutno ne bi ni spadao u žanr strave.


Prilično jednostavna i reklo bi se veoma moguća priča ovog filma uspešno funkcioniše do dela kada uprava kluba odluči da je jedno ubistvo bolje zamaskirati petostrukim. Zaista ne znam kako funkcioniše mozak nacista (siguran sam i da ga nemaju) ali ovaj plan što su ga zamislili zaista ne može biti moguć, osim ukoliko dotični nemaju baš debele veze u policiji ili vrhu vlasti (svašta je moguće - Amerika ti je to). Umesto da izaberu između mirnog rešenja spora i brzog ali efektnog neutralisanja neželjenih svedoka domaćini se odlučuju za postepeno taktičko izvlačenje muzičara kako bi naknadna situacija delovala onakvom kakva zapravo nije. To dovodi do bezbroj napetih situacija između kojih slede dramske pauze tokom kojih se naši junaci prisećaju dosadnih i „poučnih” pričica ili pokušavaju da pronađu rešenje ove situacije u nekim davnim događajima. Za to vreme se nacisti verovatno drogiraju i prikupljaju snagu. Deluje da autor nije imao baš sasvim jasnu viziju kuda bi poveo svoj film nakon odličnog zapleta a jedan od dokaza za to su i rodno mešoviti final likovi od kojih nijedan nije u potpunosti zadovoljavajući. 


S obzirom da nisu svi koji su doživeli poslednju trećinu filma likovi iz ekipe muzičara i da ne postoji istorijat svih likova ne postoji ni neophodna doza empatije koja je uvek dobrodošla kod efektnih i po gledaoce zadovoljavajućih završnica (tačnije finalnih likova na pozitivnoj strani). Ovo je prava šteta jer se preostala devojka ponaša zaista odlično, postupci su joj nestandardni i dobrodošli za jedan slasher/home invasion film i mogla je biti jedna od najefektnijih stvari viđenih u Green Room. S druge strane ovako prikazana priča deluje realno jer bi neka autentična priča spojila devojku bez istorijata i kenjkavca koji je preživeo mnogo sposobnije kolege. Sitnice koje se daju zameriti filmu su ne baš najlogičniji postupci kako likova u sobi tako i onih koji u nju žele da uđu a dijalozi između nazi domaćina vrlo često deluju zagonetno, nejasno i konfuzno. Naravno, sa sličnim likovima se ne družim pa ostavljam mogućnost da se dotični zaista tako sporazumevaju a ovom utisku dosta kumuje i nešto slabiji titl. Postoji još nekoliko manje ili više neuverljivih scena (pucanj nakon što se dobije metak posred čela) ali je na pozitivnom tasu vage kvaliteta ipak više stvari.


Već od samog početka filma mi se svideo njegov ton koji je prilično depresivan i sumoran a autor odličnom kamerom i režijom uspeva da izvuče maksimum iz okoliša, šume a onda i objekta koji se nalazi u sred iste. Koloriti filma su mahom zelenkasti i tmurni ali nimalo ne smetaju očima niti kvare vizuelni utisak, čak štaviše. Ni u jednom trenutku nemate utisak niskobudžetnog ostvarenja, sve izgleda vrhunski (za ovaj podžanr, naravno), uključujući tu i brutalne specijalne efekte i ubistva koji se ponekad dešavaju van gledaočevog vidokruga. U pozitivne stvari filma ubrajam i kompletnu glumačku postavu gde mnogi likovi na nazi strani deluju veoma autentično. Upitno je angažovanje legendarnog Patricka Stewarta (Star Trek serijal) za vođu negativaca ali je on odradio ono što se od njega zahtevalo. Jednu od ženskih uloga je odigrala Alia Shawkat (The Final Girls) ali mi je u prethodnom filmu bila simpatičnija i ubedljivija. Verovatno najemotivniji segment filma je posmatranje nedavno nesrećno nastradalog Antona Yelchina (Burying the Ex, Fright Night) za čiju glumu (i za lik momka koga igra) bih imao štošta da kažem ali mi to u ovom trenutku deluje pomalo neumesno pa ću se ipak uzdržati.


Ukupno gledajući Green Room je zadovoljavajući film ali - za jedno gledanje. On poseduje iznadprosečne vizuelne karakteristike, odlične tonove, efekte, zanimljiv zaplet i dobre glumce ali i - nesrećno (da ne kažem slabo) osmišljene karaktere, sumnjive odlike istih, ne baš najsrećnije osmišljen završetak a i dubina filma nije na zavidnom nivou. Sa ovoliko minusa ovo nikako ne može biti kultni film a ni horor hit (može samo po broju pregleda) ali može biti film za jednokratnu zabavu.

+ koloriti, kadriranja, fotografija

+ brutalna ubistva i ubedljivi efekti

+ napetost, atmosfera, glumačka ekipa...

— ...ali su neki likovi promašeni i slabi

— slabija druga polovina filma i finale 


Ocena: 6/10




Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

2 comments:

  1. Pozdrav, pohvale za blog i opise filmova, film nije los, ali moglo je i bolje. I da predlozim film za opisivanje, When a stranger calls (2006) sa Camillom Belle u glavnoj ulozi. Pozdrav.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Biće, biće, još ga je nekoliko čitalaca poželelo. Opis ide čim se završi mesec posvećen manje poznatim i erotskim hororima.

      Delete