Sunday, September 1, 2019

Matriarch (2018)


Režija: Scott Vickers
Uloge: Charlie Blackwood, Julie Hannan, Scott Vickers
Pogledajte još: Demon Baby (2014)

Evo opisa jednog filma koji je veoma lako mogao biti nepogledan pa samim tim i neopisan... Bio sam u dilemi da li da uopšte pristupim gledanju horora po imenu Matriarch, prvenstveno zbog veoma niske ocene koju je film imao na iMDB (u međuvremenu je donekle skočila), ali se ispostavilo da film uopšte nije loš i pored određenih manjkavosti/slabosti te da je sasvim zadovoljavajuće ostvarenje za jedno gledanje. Još jednom se pokazalo da oceni na eminentnim filmskim sajtovima ne treba slepo verovati, kao ni ocenama na stranim review sajtovima/blogovima, uostalom.


Za početak morate znati nekoliko osnovnih stvari o ovom filmu, poput toga da je u pitanju britansko ostvarenje (što će vam postati jasno već po prvim kadrovima specifičnih krajolika i kada čujete karakterističan naglasak glavnih likova) i da je budžet filma bio veoma skroman, navodno oko 45$ zelembaća (iliti oko 37k funti, što deluje još jadnije). Kada imamo u vidu mikrobudžet utrošen za snimanje ovog ostvarenja možemo (ili makar trebamo) biti nešto tolerantniji prema slabostima koja uglavnom proizilaze iz finansijskih ograničenja ali, sa druge strane, možemo biti i prijatno iznenađeni nekim elementima kojima ne mogu da se podiče ni mnogo „bogatiji” filmovi, na kojima je radila iskusnija, brojnija, uvežbanija i profesionalnija ekipa. No, idemo redom... Upravo kako je rekao jedan prijatelj ovog bloga - svaki film je svojevrsni wrong turn, pa tako i Matriarch. Istovremeno, Matriarch je wrong turn za osobe koje ne karakteriše zavidna doza strpljenja pa tako pogrešno skretanje gledamo veoma rano, već na isteku trećeg minuta. Jednostavno - dvoje glavnih likova (trudna žena po imenu Rachel i njen suprug imena mu Matt) nailaze na radove na putu, ne pada im na pamet da uključe navigaciju u automobilu (valjda štede akumulator, šta li) a pošto nigde ne žure odlučuju da skrenu desno...


Nekoliko stvari upadaju u oči: čak i oni koji ne zapažaju detalje primetiće da je Rachel trudna, što je od krucijane važnosti po sam film. Ona (po sopstvenom priznanju) nosi dečaka, ubeđena je u to, što je takođe važno. Ono što bi takođe moglo biti važno, ali ne i veoma važno je gde se to naš ljubljeni par koji uskoro dočekuje bebu uputio; pretpostavka je da idu na romantični vikend, u posetu kod roditelja ili prijatelja, šta god, ali se to ne navodi pa nije ni bitno. Bitno je da se sasvim opušteno vozikaju kroz šumovitu nedođiju njima nepoznatim putevima i razgledaju šta to ima pored puta... I sudbina je htela da Matt baci pogled na neki stari čamac pored puta (!), izgubi kontrolu nad svojom Mazdom CX-5, to je brzina bila, garant preko 30 mp/h, to je teret, masa, SUV vozilo, gde je kontrola stabilnosti, ABS, uglavnom sledeće što su videli je da im se zacrnilo pred očima a kada se odcrnilo - eto ti njih u Mazdi zakucanoj u žbunje pored puta, plus nekoliko izlomljenih grana. Matt i trudna mu Rachel ostadoše nepovređeni, bezbedan je to auto (iako se nijedan vazdušni jastuk nije otvorio, a i zašto bi kada ni branik automobila nije pomeren), ali, japanska tehnologija nije što i britanska (pokojna automobilska) pa Mazda neće da kresne, ma nema šanse. Dal' je elektronika povukla englesku vlagu, dal' je klema spala sa baterije, dal' je žbunje raskodiralo ključ, tek, dimi se ispod haube, to je znak kvara koji se ne popravlja, moraju krntiju ostaviti pored puta i nastaviti peške, recimo u onom pravcu... Jedini zaključak koji sam iz ovoga izveo je da nisam siguran da li je Mazda uopšte platila ovu reklamu; da sam ja glavonja iz ove auto kompanije tražio bi još i lovu od autora filma zbog anti reklame.


Popeo se Matt i na jedno drvo ne bi li bacio pogled i osmotrio situaciju, celokupan krajolik, i video tragove bilo kakve civilizacije... Nedaleko odatle on ugleda jednu farmu ali u tom trenutku on zanemari nepisano pravilo wrong turn filmova: ako se izgubite u nedođiji i ugledate usamljeni objekat koji bi teoretski mogao posedovati telefon istog trenutka bežite u potpuno suprotnom pravcu koliko vas noge nose! Ali avaj... Naš par se uputi pravo na farmu, mečki na rupu, odmah na ulazu oni upoznaše „ljubaznog” čiču po imenu Bob koji se nekako suzdržao da ih istog trena ne napraši svojom sačmaricom. No, kada je čuo da je Rachel noseća i da nosi (pazite, ovo je važno po film) dečaka naglo se raznežio i pozvao ih u svoj dom na večeru. U njihovom domu ih sačeka i Bobova supruga Agnes, koja isprva beše negostoljubiva ali kada je čula da (pogađate) Rachel očekuje dečaka naglo promeni raspoloženje i stavi na facu osmeh od uva do uva. No, našim junacima ništa od ovoga ne bi sumnjivo te oni uđoše u odaje ovih farmera koji ih smestiše u gostinjsku sobu na spratu. Upoznaše ih i sa svojim sinovima (obojica imaju takve face da bi se nadležni policijskih i psihijatrijskih ustanova posvađali kome pripadaju) a tu negde oko farme se vrzma i misteriozna crnokosa devojka, koja se čas pojavljuje čas nestaje... Dakle, svi elementi za jedan bolesni torture porn su tu a nama gledaocima preostaje samo da „uživamo”...


Ipak, nije sve bolesno, makar ne na vizuelnom planu. No, farmeri ipak jesu; autor filma i ovde ne daje mnogo informacija zašto se dotični matori seljaci tako ponašaju i zašto čine to što čine ali njihove namere da novougošćeni dvojac nikada više živ ne napusti kuću (podrum, šupu, svinjac, raku...) pa makar ih okovali lancima su uvek jasne i nedvosmislene. Iako počinju da uviđaju određene nejasnoće i bizarne „detalje” naši junaci će na prave probleme naići tek ujutru, kada pokušaju da se iskradu iz farme bez znanja domaćina koji upravo to očekuju spavajući sa jednim otvorenim okom... Ovome je prethodio i Rachelin bizarni san zbog kojeg je ona ubeđena da su se na ovoj farmi desili neki užasni zločini... Naravno, njen ljubljeni joj ne veruje, baš kao što joj ne veruje da je videla crnokosu devojku pored puta a kada uvidi da mu je supruga možda ipak u pravu naći će se u grdnim, mračnim i dubokim problemima, skoro pa bezizlaznim (akcenat je na rečima „mračnim”, „dubokim”, „bezizlaznim”). Kao što ste već pročitali u prethodnim pasusima zaplet filma pati od određenih manjih ili većih nelogičnosti, ali takav je i život, zar ne. Mnogim ljudima ne treba preveliki razlog za putovanja po nedođijama, mnogi krvoloci su takvi bez nekog valjanog razloga baš kao što su mnogi putnici prilično naivni da zaključe očigledne stvari. Verovatno najveći problemi uvoda su udes sa Mazdom (ubedljivija scena bi verovatno mnogo više koštala), pomalo naivan Rachelin san i nešto naivnije pojave braće, koji su na momente skoro pa komični.


U nekim stvarima mali budžet odgovara ovom filmu. Recimo, nema eksplicitne scene porođaja, koja u datim uslovima može biti gnusna a nema nekom značaja po sam film. Nema previše scena mučenja, uglavnom gledamo ranjavanja, ubijanja, zakopavanja i vezivanja a tokom tih kadrova nekoliko specijalnih efekata je pristojno i nijedan detalj ne zapada za oko svojim amaterizmom. Umesto na mučenja zarobljenih film se fokusira na pokušaje spašavanja, kao i aktivnosti poremećene porodice, na čelu sa majkom koja je i inicijator svega dok se ostali muški članovi samo povlađuju njenoj volji, uglavnom bez prigovora (otuda i naziv filma). Deo izopačenosti jezive Agnes se može nazreti, jer u nekom trenutku saznajemo da nije mogla imati dece. S druge strane, njena naklonost ka muškoj deci povremeno postaje upitna, pa ono što smo videli u uvodu (da su isključivo muška deca poželjna i one koje nose dečake) vremenom nestaje. Agnes prihvata i cure, mada je i dalje izuzetno naklonjena dečacima iako ne do krajnjih granica (ipak im ne dozvoljava da postanu pravi muškarci i da probaju vezani ženski plen u šupi). Zašto je to tako ostaje misterija, baš kao što je misterija i ponašanje dvojice sinova. Dva dečaka se razlikuju (s razlogom, otkrićete kasnije) ali ostaje nepoznanica kako su toliko vremena mogli provesti na ovom mestu bez ijedne inicijative za istinom, odlaskom ili bilo kakvim objašnjenjima.


Film je uglavnom dinamičan, nema mnogo praznog hoda tokom kojeg se ništa ne dešava ali postoji potpuno suvišna scena sa ispraznim razgovorom dva narkomana na kampovanju. Sumnjam da je autoru filma tih nekoliko minuta značilo u produžavanju minutaže već je možda u pitanju potreba za razbijanjem monotonije ili ubacivanje nekih frendova u film. Film sadrži neke kliše situacije, recimo tu su nerezonski potezi koji se uglavnom tiču neiskorištenih situacija za beg ili neutralisanje protivnika, ali na tom planu ima i pozitivnih stvari, poput toga da baš onda kada očekujemo neki kliše (recimo ponovno ustajanje neutralisanih) to se ne desi. Likovi u nekoliko navrata izgovaraju besmislene rečenice (pitaju zašto im se to radi i pokušavaju da ubede otimače da ih puste i da nikome neće reći) ali je film lišen patetike, što je veliki plus za jedno ostvarenje koje uključuje trudnicu, majku, bebu i otimačicu iste. Završetak filma je vrlo dobar, skoro pa odličan, poseduje nekoliko veoma dobro režiranih scena (dve odlične pucnjave), preokret koji je možda vidljiv ali ga ja nisam sasvim očekivao i ono što uvek pohvaljujem jer to ne poseduju ni holivudski hitovi bez obzira koliko se trude - tu su emocije, pre svega zbog jednog lika i njegove sudbine koju možemo samo da pretpostavimo a onda i zbog ostalih karaktera. Naprosto, u Matriarch nema srećnog čoveka, bez obzira na pol i starost.


Što se tehničkih karakteristika tiče stvari su dvojake. Pejsaži i ambijenti eksterijera su u ovom filmu zaista prelepi i od njih zastaje dah. Vidimo kadrove ostarije farme, okolnih šumica, brežuljaka, proplanaka, sumornih predela koji bi bez problema mogli biti wallpaper vašeg računara/tableta i savršeno mirnu kameru koja kao da šalje neku melanholiju koju samo ruralni predeli mogu proizvesti. S druge strane, kada se radnja preseli u unutrašnjost kuće ili propratnih objekata fotografija postaje nešto jeftinija i amaterskija: nemam toliki problem sa nešto direktnijom fotografijom i ispranijim bojama koliko sa nemirnom, drmusavom kamerom koja se mrda bez nekog valjanog razloga. Razumem da se ova kamera koristi kod povećavanja napetosti u akcionim scenama (recimo kod napada zombija) ali ne kapiram da se kamera non-stop drmusa dok dva lika mirno leže na krevetu i razgovaraju. Kasnije se gledaoci pomalo naviknu na ovaj efekat, delom i jer radnja filma prestaje da bude mirna, ali zamerka ostaje i kao subjektivna i kao objektivna. Muzička podloga je prikladna, efektna i nenametljiva a setni glas koji čita malo podužu recitaciju je izuzetno pogođen za tematiku i ton filma. Za ovu klasu filma (niskobudžetno indie ostvarenje) i glumačka postava je daleko iznad proseka pa se u svojim rolama ističu skoro svi iako scenario filma nekima nije pružio koliko je mogao.


Charlie Blackwood u ulozi trudne pa porođene Rachel u početku ne deluje sasvim odgovarajuće ali se stvari veoma brzo menjaju u njenu korist i cenim da je dobro iznela svoju ulogu, mnogo bolje nego fake trudnoću. U nekim momentima ona ne deluje kao da je pred porođajem ali ostavljam mogućnost da je to samo moj lični utisak jer u tim stvarima ipak nisam iskusan. Njenog supruga Matta igra Scott Vickers koji je i režiser i pisac scenarija za ovaj film. Utisak je da je dotični pružio slabiju rolu od ostalih i da je mnogo bolje da se ubuduće drži kamere. Nije u pitanju glumačka katastrofa ali u nekoliko navrata dobrano odudara od ostatka, pogotovo kod dijaloga. Matorog Boba sasvim uspešno igra Alan Cuthbert dok je otkrovenje filma izvesna Julie Hannan u ulozi pomahnitale neostvarene majke Agnes. Agnes je uvek nasmejana, kućevna, posvećena porodici, naravno i religiozna ali uvek spremna da uradi sve kako bi udovoljila svom instinktu. Ljubljenje „sinova” davno nije bilo jezivije nego u Matriarch a činjenica da je Agnes već u poznim godina čini od filma da on bude još bizarniji. Najčudnije je da (makar po iMDB) ova glumica iza sebe ima samo 4 (!) mahom kratka filma sa sporednim ulogama a nadam se da bi u poznijim godinama ona mogla ostvariti određeni broj uspešnijih naslova (poput Lin Shaye). Sinovi su dobro odigrali svoje role (majka ih je dobrano naučila sve o 9 božjih zapovesti, samo je prećutala onu „ne ubij”) ali su njihovi likovi mogli biti malo manje očigledni i više prikriveni.


Matriarch je pomalo čudan film na već dobro poznatu temu, u nekim momentima potpuno očekivan u svojim klišeima dok u drugim potpuno iznenađujuć u svojim neklišeima. Utisak je i da (za razliku od većine filmova) krivulja ovog filma ide potpuno obrnuto: mnogo više primedbi imam na povremeno trapav i naivan uvod filma i neke početne tehničko-budžetske manjkavosti nego na ono što sledi u završnici i finalu na koje skoro pa i da nemam primedbi. Nemojte suditi o filmu na osnovu nekih fotografija, snizite svoja očekivanja koja se tiču originalnosti i gledaćete jedan sasvim korektan film koji može biti još jeziviji mladim majkama ili onim ženama koje će to uskoro postati.

+ bizarna, nelagodna i uznemirujuća radnja
+ prelepi i sumorni predeli; odlična režija
+ glumačka postava na čelu sa Julie Hannan
— u principu jedan prilično predvidljiv film
— drmusava kamera; neuverljivi likovi braće


 Ocena: 6/10

Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

0 comments:

Post a Comment