Monday, November 9, 2015

Cannibal Holocaust (1980)


Režija: Ruggero Deodato
Uloge: Robert Kerman, Francesca Ciardi, Perry Pirkanen
Pogledajte još: Last Cannibal World (1977)

Ruggero Deodato, režiser kultnog italijanskog horor filma Cannibal Holocaust, je jedan od one-hit wonder horor autora. Iako je osim ovog filma snimio gomilu horora, pa i kanibalističku trilogiju u kojoj opisani film zauzima središnje mesto, širi uspeh je izostao, možda i zato jer je publika očekivala nešto još ekstremnije i brutalnije. Godine 1980. Cannibal Holocaust je sadržavao do tada neviđeno nasilje i eksplicitnu brutalnost što je dovelo do tužbi, hapšenja, cenzura i sudskih procesa. Danas je situacija mnogo drugačija a gledaoci su navikli na svakojake grozote koje vrebaju sa TV ekrana, mnogo više iz TV dnevnika nego iz filmova, pa se postavlja pitanje šta 2015. godine ovakav film može da pruži prosečnom gledaocu.


Za početak treba znati da je Cannibal Holocaust film koji je zaslužan za found footage podžanr i brdo horora sa drmusavom kamerom kojima smo ugušeni poslednjih godina. Porazno za mlade horor autore je da film star tri ipo decenije izgleda svežije, zanimljivije i ozbiljnije od njihovih digitalnih „remek dela” ali kada se pogleda studioznost i priprema koja je prethodina snimanju ovog filma razloga za čuđenje nema. Cannibal Holocaust možda nije prvi film koji je iskoristio tehniku kvazi-dokumentarca ali je svakako najpopularniji horor film sniman u toj tehnici sve do 1999. godine. 


Film je bukvalno podeljen na dva dela, čime se pametno izbeglo gušenje gledalaca i monotonija radnje. Prva polovina filma prikazuje spasilački tim koji odlazi u gustu prašumu kako bi istražio nestanak filmske ekipe koja je trebala snimiti primitivna kanibalistička plemena. Kada pronađe ljudske ostatke filmske ekipe misija spasilačkog tima je završena ali gledaoci imaju priliku da zavire u snimke koje je pokojna ekipa zabeležila tokom svoje „istraživačke misije”. Gledanje ovih snimaka sačinjava drugu polovinu filma, šokantniju polovinu.


Ove dve celine su dodatno prošarane raznim snimcima urbanog grada, koji kao vizuelni konstrast gustoj prašumi samo na prvi pogled deluje pitomije. Tu su i dijalozi profesora iz spasilačke misije sa uredništvom televizije koje želi da prikaže found footage u udarnom televizijskom terminu bez uvida u to šta snimci sadrže. Posmatramo i intervjue sa članovima porodica nastradalih a svi ovi kadrovi deluju vrlo autentično. Samo slabija gluma pojedinaca iz televijske kuće, pre svih dame, doprinosi utisku kako je sve ovo samo igrani film koji se trudi da izgleda realno.


Sve je to lepo ali gledaoci neće gledati Cannibal Holocaust zbog uverljivih dijaloga u New Yorku već zbog onoga što ima da ponudi divlja kanibalistička prašuma. Ma koliko snimci dešavanja u prašumi tadašnjoj publici (pa i sudu) delovali realno današnjem oštrom oku ne može da promakne kako su sve scene režirane. Osnovni problem u scenama brutalnosti i kasapljenja je što kamera uvek neprirodno i previše zumira, što odgovara montaži, ali dovodi do mutne fotografije i mestimičnog neraspoznavanja radnje.


Naravno, ima scena kada se sve eksplicitno vidi, od vađenja organa i konzumacije istih do odsecanja glava, udova i penisa. Neke od ovih scena su zamaskirane ali pojedine izgledaju veoma realno i kao takve su nedostižne i današnjoj horor produkciji koja mahom koristi neuverljive animacije. Jedna od najupečatljivijih scena prikazuje pripadnicu plemena nataknutu na kolac a upravo ova scena je i dovela do svojevremenog hapšenja Ruggera Deodata i sudskog procesa kada je Cannibal Holocaust etiketiran kao snuff film.


Ubijanje ljudi je onomad bilo zabranjeno čak i u džunglama ali ubijanje životinja nije. Da bi što više zgrozio publiku autor je u film ubacio niz scena u kojima se brutalno ubija kornjača, majmun, svinja i još nekoliko životinja a ove scene kasapljenja traju po više minuta. Šest ubijenih životinja nisu jedine jer su neke scene ponavljane više puta (bilo bi i više ali je ponestalo životinja) a gotovo svim scenama je zajedničko što su veoma mučne za posmatranje. Posebno je teška scena sa kornjačom. U poređenju sa njima scene sa nataknutom domorotkinjom ili paljenjem živog plemena su poput crtanog filma.


Autor se ni tu ne zaustavlja već predočavajući gledaocu sva zverstva ljudskog roda i razrađujući koncept kako je urbana sredina veća džungla od same džungle a čovek veći kanibal od pravog primitivca u film ubacuje dokumentarne snimke raznoraznih streljanja, tovarenja leševa u kamion i slično. Tu su još i scene spaljivanja, silovanja, bizarna ritualna ubijanja zbog neverstva i scene golotinje, počevši od članova ekipe, pa do nagih (i maloletnih) domorotkinja od kojih je nekoliko primeraka silovano.


Što se zanatske strane tiče Cannibal Holocaust izgleda gotovo bolje od modernih FF filmova. Osim što ne poseduje predugačak i bespotreban uvod ovaj film poseduje zanimljivost radnje i konstantnu tenziju iako znamo kako se film završava. Ono na čemu se autoru filma mora odati priznanje je verno dočaravanje ambijenta i postizanje zavidne atmosfere. Sve toliko verno izgleda da bukvalno možete osetiti zadah prašume, ustajale vode pune pijavica ili nesnosnu vrućinu koja obara sa nogu i crpi sve rezerve tečnosti.


Pod izgovorom kako je mestimično oštećen ton „autentični snimci” su naknadno pozadinski filovani odličnom melanholičnom muzikom koja dodatno pojačava nelagodnost. Ne bih ni pomišljao kako bi na viđeno reagovao neko ko nije iskusan u gledanju horor filmova ili kako su reagovali gledaoci te 1980. godine. Čak i danas određeni kadrovi deluju uznemirujuće a još više uznemirava prava pozadina ekspedicije nastradale filmske ekipe i njihovo ponašanje u tuđoj kući.


Jedna činjenica u vezi ovog filma je vrlo zanimljiva: ma koliko on bio brutalan, ekstreman i za mnoge negledljiv svaka scena ima svoj smisao i funkciju, čak i one sa jadnim životinjama. Ruggero Deodato je svakako preterao u nekim scenama što je dovelo i do problema na snimanju. Čak se i on danas kaje zbog ubijanja životinja ali je ovim scenama definitivno mnoge naterao na razmišljanje, što današnji filmovi mahom ne uspevaju. Sve je to moglo i drugačije da izgleda ali su šok i poruka bili glavni motivi.  


Ono što mi se dopalo je što ubice dobijaju upravo onakvu kaznu kakvu su zaslužili. Oni koji naruše tradicionalno stanište izolovanog plemena i njihov dom završavaju upravo na način kakav su predvideli za starosedeoce a sve to biva zabeleženo upravo kamerom uzurpatora. Ovakva zamena uloga je perfektna i odlično snimljena, mada film u završnici pati od nelogičnosti određenih postupaka. I dobre i loše stvari koje vidimo u finalu Cannibal Holocaust se proteži u found footage podžanru do današnjih dana.    


Društveno-politički aspekt Cannibal Holocaust nikada neće biti zastareo i sasvim neopravdano je skrajnut zbog vizuelnih brutalnosti kojima film obiluje. Čovek je definitivno najveća zver koja je ikada hodala ovom planetom a tehnološki napredak koristi isključivo za iživljavanje, ubijanje i porobljavanje slabijih te za sticanje bogatstva i slave. Ukoliko želite da prisustvujete jednom takvom filmovanom incidentu slobodno pogledajte Cannibal Holocaust ali budite upozoreni da ovaj film nije za svačiji stomak.

+ poruka filma i kompletan izgled
+ ubedljivost specijalnih efekata
+ kombinacije različitih tehnika
— mučna masakriranja životinja
— tradicionalni problemi FF filmova


 Ocena: 7/10






Ukoliko želite da i vaši prijatelji posete naš sajt podelite ga na društvenim mrežama putem sharing dugmića. To vam neće oduzeti previše vremena a doprineće popularnosti sajta.

4 comments:

  1. 7 je mala ocena za ovakav film, jel si gledao cannibal ferox?

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nisam gledao, moram priznati da nisam mnogo gledao slične filmove tog doba.

      Delete
  2. Ja sam jedan od retkih koji je ovaj mučan film gledao 2 puta od početka do kraja. Ono što doprinosi da bude još mučniji je grozna muzika u trenutcima ubijanja životinja. Poruka jasna i do dan danas - čovek je najveća životinja.

    ReplyDelete